Nestanak Darka Stančevića iz Mostara, koji je 21. decembra 1982. godine imao tek dvije godine i osam mjeseci, pretvorio se u porodičnu potragu koja traje desetljećima i koja nikada nije dobila jasan kraj. Dječak je nestao ispred kuće dok je bio na crvenom triciklu, a jedini opipljiv trag koji je ostao iza njega bio je upravo taj tricikl, kasnije pronađen na stijenama prema rijeci Neretvi, na 238 metara od kuće.
Prema dostupnim informacijama, tog dana je vrijeme bilo sparno, uz južinu i teške oblake koji su nagovještavali kišu. Baka Mara Jurić, koja je čuvala Darka, kratko je ušla u kuću kako bi ulila vodu u kace za kiseli kupus. Kada se vratila napolje, dječaka više nije bilo. Taj kratak prekid bio je dovoljan da se dogodi nestanak koji će porodicu pratiti kroz cijeli život.
U prvim satima i danima poslije nestanka, porodica je, prema opisu iz izvora, imala osjećaj da slučaj nije tretiran s potrebnom hitnošću. Iako je riječ o malom djetetu koje je nestalo praktično ispred kuće, reakcija nije bila onakva kakvu bi porodica očekivala. Upravo je taj početak kasnije postao jedan od najspornijih dijelova cijele priče.
Dan kada je nestao trag
Darko je tog dana bio ispred kuće, igrajući se na triciklu, dok je baka nakratko otišla u kuću. Kada se vratila, dječaka nije bilo. U okruženju koje je porodici djelovalo poznato i sigurno, nestanak je djelovao gotovo nezamislivo, upravo zato što se dogodio na mjestu koje je trebalo biti najbliže svakodnevici i rutini.
Crveni tricikl pronađen je na stijenama prema Neretvi, na udaljenosti od 238 metara od porodične kuće. Taj predmet postao je jedini konkretan trag, ali nije ponudio odgovor o tome šta se zaista dogodilo. Porodica je ostala bez djeteta, a pred njima je ostao samo predmet koji je dodatno produbio sumnje i otvorio pitanja na koja niko nije mogao dati uvjerljiv odgovor.
Kako su dani prolazili, postajalo je sve jasnije da se slučaj neće rasplesti sam od sebe. Porodica je tvrdila da je početna istraga vođena sporo i neprecizno, a posebnu gorčinu izazivala je činjenica da su, prema njihovom opisu, psi tragači i milicija bili preusmjereni zbog Dana JNA. Zbog toga je prvi nalet potrage ostao ograničen, iako je riječ o nestanku djeteta koji je tražio najviši stepen pažnje.
Porodicu je dodatno pogodilo i to što je, prema njihovom sjećanju, inspektor kojem je predmet bio dodijeljen djelovao površno. Umjesto da slučaj tretira kao urgentan nestanak djeteta, on je, kako su naveli, došao da utvrdi šta je baka učinila. Takva izjava i takav pristup, bez obzira na kasnije pokušaje da se tragovi ponovo otvore, ostavili su dubok osjećaj nepravde.
Porodična potraga koja nije stala
Umjesto da se zatvori u sjećanju, priča je ostala otvorena i pretvorila se u dugotrajnu porodičnu istragu. Posebnu ulogu u tome preuzela je Darkova sestra Darjana Jakupović, koja je zajedno s porodicom godinama finansirala i organizovala različite pokušaje pronalaska brata. U takvim slučajevima teret ne pada samo na osjećaje, nego i na vrijeme, novac i strpljenje, a porodica Stančević je, prema dostupnim informacijama, nosila baš taj teret decenijama.
Angažovani su privatni detektivi, konsultovani vidovnjaci, a tragovi su provjeravani i van Bosne i Hercegovine, među ostalim u Italiji i u gradu Udine. Sama činjenica da je porodica morala posegnuti i za privatnim i za nekonvencionalnim putevima govori o njihovoj upornosti, ali i o osjećaju da institucionalni odgovor nije bio dovoljan. Svaka nova informacija otvarala je nadu, ali i mogućnost novog razočaranja.
U toj potrazi pojavila se i priča o osobi iz italijanskog grada Udine. Prema navodima iz izvora, privatni detektiv je porodici rekao da je jedna albanska porodica početkom osamdesetih godina doselila u taj grad i da je tamo nestalo jedno dijete iste dobi kao Darko.
Taj trag nije bio dovoljan da riješi slučaj, ali je bio dovoljno ozbiljan da porodica nastavi provjere i traženje novih oslonaca u dokumentima, fotografijama i svjedočenjima.
Fotografije koje je porodica dobila nisu prikazivale odraslu osobu, nego dijete staro između jedne i dvije godine. Upravo ta sličnost bila je dovoljna da se potraga ne prekine, ali ne i da se potvrdi identitet. Kada je porodica pokušala ići dalje, naišla je na pravnu prepreku: osoba iz Udine nije pristala na DNK test, a prema objašnjenju navedenom u izvoru, italijanski zakon nakon 27.
godine ne dozvoljava da neko bude primoran na takav test, čak ni uz zahtjev Interpola.
Za porodicu je i to bio još jedan zid, jer se mogućnost potvrde identiteta zatvorila u trenutku kada je izgledalo da bi novi trag mogao dobiti stvarni oblik. Na papiru je ostala samo nova provjera, dok je u stvarnosti ostala ista neizvjesnost koja traje od 1982. godine.
Teret koji ne prolazi s godinama
Slučaj Darka Stančevića danas se ne posmatra samo kao porodična tragedija, nego i kao podsjetnik na to koliko su rana reakcija, precizna istraga i ozbiljno vođenje dokumentacije važni kada nestane dijete. Porodica je, prema dostupnim opisima, godinama bila prisiljena da se oslanja na vlastitu upornost, dok su se pred njima nizali pogrešni tragovi, nepouzdane informacije i ljudi koji su nudili nadu bez stvarnog ishoda.
U takvim okolnostima vrijeme ne donosi rasterećenje, nego često samo produbljuje osjećaj da je propuštena važna prilika. Porodica i dalje živi s pitanjem koje je počelo onog hladnog decembarskog dana, a svaka nova provjera postaje pokušaj da se barem približi odgovoru.
U toj upornosti nalazi se i najveća snaga ove priče, jer ona nije nestala zajedno s dječakom, nego je ostala da traje kroz sjećanje, dokumente i stalno vraćanje na isti trenutak.
A iza svih pokušaja ostaje ista slika: baka koja je na trenutak ušla u kuću, crveni tricikl pronađen na stijenama prema Neretvi i porodica koja više od četiri decenije ne prestaje da traži odgovor. Upravo zbog te istrajnosti priča o Darku Stančeviću ostaje otvorena, vezana za nadu da bi se, makar nakon toliko godina, mogao pojaviti trag koji će konačno dati smisao onome što se tog dana desilo ispred kuće.
