U današnjem članku želim vam ispričati priču o djevojčici koja nije bila poput drugih, o ženama koja je pronašla snagu u svojoj jednostavnosti i o tome kako su se dva svijeta susrela na najneobičnijem mjestu.
- Započnimo ovu nevjerojatnu priču koja se odvija u jednoj tihoj, ali značajnoj situaciji, a koja je odražavala pravu prirodu borbe, boli, moći i viđenja svijeta oko sebe.Zvuk razbijenog tanjira odjeknuo je u malom kafiću u centru Bostona. Tanjir je pao na pod s takvim udarcem da je sve oko njega zanijemilo. Zvuk je presjekao žamor razgovora, dok su se pogledi svih prisutnih okrenuli ka izvorištu buke.
U tom trenutku stajala je djevojčica, Ava Montgomery. Njene stisnute šake i izraz lica odavali su nešto ozbiljno, nešto što nije pripadalo djetetu. U njenim očima nije bilo kajanja, već samo intenzivna odlučnost. A tu, u tom trenutku, počela je promjena koja će zauvijek utjecati na živote mnogih.
- Ava nije bila obična djevojčica. U samo nekoliko mjeseci, sedam dadilja napustilo je njen dom, a tri terapeuta su se povukla zbog njenih problematičnih ponašanja. Dvije prestižne škole nisu mogle izdržati njezin karakter i jednostavno su zamolile njenog oca da nađe drugo rješenje. Mediji su je nazivali „nekontroliranom“, dok su stručnjaci govorili o njenom izraženom opozicionom ponašanju. No, svi ti pokušaji da je „definiraju“ nisu uspijevali ući u suštinu.
Ava je zapravo bila djevojčica koja je nosila veliku bol, koju ni novac niti autoritet njenog oca nisu mogli ukloniti. Njen otac, Charles Montgomery, bio je milijarder, poznat po tome što je mogao preoblikovati cijele korporacije svojom voljom. No pred svojom vlastitom kćerkom, svi su njegovi moćni alati bili beskorisni. Ava je to znala i bila je svjesna svoje snage.
- U tom kafiću, gdje su svi prisutni bili svjesni njenog prisustva, žena koja će promijeniti tijek ove priče nije došla s namjerom da bilo kome mijenja život. Maya Thompson, dvadesetčetverogodišnja konobarica, bila je jednostavna i umorna od svakodnevnog života. Radila je dvije smjene i nosila udžbenike psihologije u ruksaku jer je nakon posla išla na večernje predavanje. Nije tražila bogatstvo, ni moć, željela je samo razumjeti ljude. Posebno ju je zanimalo pitanje zašto bol neke ljude slomi, a druge učini neosjetljivima.
- Maya nije znala da će upravo tog popodneva pronaći odgovor na to pitanje. Ava je bila izazovna i zahtjevna. Tražila je od konobarice da popravi stvari koje su bile nevidljive ostalim ljudima – mokro sjedište, zujeće svjetlo, loš okus vode. Nije to bila panika, već kontrola. No, Maya nije reagirala nervozno, umjesto toga mirno je pristala na izazov i ponudila Ava konkretan izbor. Tada je Ava stala. Činjenica da je Maya reagirala smireno, bez panike, činila je da Ava osjeti nešto potpuno novo – osjećaj poštovanja.
Nakon ovog prvog susreta, Maya je nastavila dolaziti svaki dan. Nije pokušavala „popraviti“ Avu, niti je imala iluzije da bi to mogla. Umjesto toga, ostajala je prisutna, ostajala je uz nju. Iako je Ava bila izuzetno testirajuća, Maya nije bježala. Naprotiv, bila je uporna, svaki dan dolazeći. Tako su se povezivale, polako, ali sigurno.
- Promjena je nastala kad je Maya čula klavir iza zatvorenih vrata, a Ava je svirala s tolikom snagom i bijesom koji nisu bili svojstveni djetetu. To je bila soba u kojoj je Ava svirala jer je tuga njene majke bila tamo zakopana. Maya je to prepoznala i nježno joj je rekla da bol nije nestala, nego da je zakopana duboko unutar nje.
Nekoliko mjeseci kasnije, Ava je svirala klavir otvoreno, a njen otac, Charles, sjedio je uz nju. Bilo je to nespretno, ali iskreno. Maya je stajala na vratima, svjesna da nije učinila ništa posebno kako bi promijenila Avu. Nije je izliječila, ali bila je prisutna.
Nekoj djeci ne treba da ih popraviš, potrebna im je samo prisutnost i razumijevanje. Maya je samo vidjela Avu, ostala je tu i to je bilo dovoljno. Ponekad, najvažnija stvar koju možemo učiniti za nekoga, nije da ga popravimo, već da ga jednostavno vidimo i budemo uz njega
