U jednom trenutku, Markov glas prešao je iz onog smirenog tona kojeg obično koristi u teškim situacijama u nešto drugo ton pregovaranja, pokušaj da nešto ostane skriveno. Stajala je iza zida, srce joj je bilo u grlu, a ruke ledene.
- Marko je govorio tihim glasom, ali u njemu je zvučala nervoza koja nije pripadala njegovoj uobičajenoj potrazi za duhovnim smirenjem. Nije tražio mir, tražio je kontrolu, kao da mu je bilo potrebno nešto potpuno drugačije.
Njegove riječi “Rekao sam ti da ne dolaziš ovamo” nosile su težinu, ali nisu bile ništa u odnosu na odgovor žene koju je skrio od nje. Odlučno je rekla: “Ne mogu više čekati i ne želim se skrivati dok ti glumiš savršenog muža.” Bilo je jasno da nije tražila nešto što bi bilo nemoguće – samo istinu. Iz nje je odjekivala snaga, odlučnost koja je nije željela izneveriti.
- Kroz poluotvoreni prozor, ona je prvi put ugledala ženu. Bila je mlađa, dotjerana, sa stavom koji nije pokazivao ni trunke nesigurnosti. Držala je telefon kao da je spremna dokumentirati svaki trenutak koji bi mogao biti ključan. Marko je stajao preblizu nje, a njegov odgovor o “sređivanju stvari kod kuće” zvučao je kao maska koju je nosio godinama. U trenutku, shvatila je da sve to nije imalo nikakve veze s vjerom niti ljubavlju, već samo s obavezama koje su je držale u njegovim planovima, a koje je ona sada počela shvatati.
Njegova sljedeća rečenica bila je najgora: “Imamo dijete.” Time je zapravo rekao sve. Nije govorio o ljubavi, nije govorio o tome kako je još uvijek pokušavao spasiti brak, nego o odgovornosti koju je vidio kao prepreku koja je morala ostati. Njegovo obrazloženje postalo je jasna potvrda svega što je osjećala – ona je bila u njegovim planovima samo sredstvo, prepreka koja nije imala pravo na svoj glas. Ta spoznaja je bila hladnija od same izdaje.
- Zamrznuta u tom trenutku, povukla se i lagano krenula niz hodnik. Činilo se kao da su se svi osjećaji povukli, kao da je šok preuzeo sve misli. Zamišljena i bez suza, obratila je pažnju na svoju kćerku, pokušavajući da ostane smirena, jer majka nije imala luksuz da poklekne u tom trenutku. Cijeli proces prepoznavanja istine bio je bolan, ali nužan. I kada se Marko pojavio nekoliko minuta kasnije, izgovorio je običnu laž: “Gužva u toaletu.” Ali ona je jednostavno pogledala u njega i rekla samo: „Čula sam te.”
Kada su se smirili, sjeli za kuhinjski stol, priznanje koje je izgovorio nije donijelo nikakvu olakšanje. “Veza traje nekoliko mjeseci”, rekao je. Bio je to samo slabi pokušaj objašnjenja koje je zvučalo prazno. Nisu ga povrijedile samo njegove riječi, već činjenica da je koristio crkvu, porodicu, pa čak i svoje dijete, kako bi prikrio ono što je stvarno radio. To je bio trenutak kada su mu nestale sve izgovori.
Te noći nije bilo suza, samo tišina i duboko razmišljanje. Sljedećeg jutra, pozvala je advokata. Nije bilo potrebe za scenama niti za osvetom, samo za razjašnjenjem istine. Nije trebalo ništa drugo osim da pokaže da dostojanstvo i poštovanje nisu stvari o kojima se pregovara. To je bio trenutak kada je odlučila, da bi svojoj kćerki pokazala da se vrijednosti, iako ponekad bolne, nikada ne smiju prodati.
